Jaglac lat. Primula vulgaris je jedan od prvih (što mu samo ime govori) cvjetnica, odnosno vjesnika proljeća u doba kad su dani i dalje hladni i tmurni. Postoje brojni kultivari (lat. Primula acaulis) u prekrasnim bojama. Ti isti u veličini 50×70 cm sada krase interijer i trajan su podsjetnik na proljeće, ali i na misao F. Nietzschea o vječnom vraćanju istoga koja ukazuje na kozmički poredak stvari. No, iako ta misao nosi za sobom sumornu konotaciju, Nietzsche joj vješto doskače nudeći umjetnost kao sredstvo s kojim se utaži grubost života. Kao što je jaglac vjesnik proljeća, Nietzsche je svojom pjesničkom filozofijom baš poput vjesnika uvelike utjecao na kulturu 20. stoljeća. “Sve se slama, sve se opet slaže, vječno se gradi ista kuća bitka. Sve se rastaje i sve se opet sastaje; vječno je sebi vjeran krug bitka”. Stoga pogled na jaglace i njihovu kružnu formu redovno me podsjete na životne cikluse. Međutim, kakva je poveznica između Nietzschea i biljaka općenito? Koje misli je iznio po pitanju biljnog svijeta?
Svi su više manje upoznati s filozofijom F. Nietzschea koja i dalje živi i budi interes generacija i generacija. Bez sumnje, ostavio je u nasljeđe bogat i živopisan opus takvog intenziteta da tko god imalo posjeduje sluha i senzibiliteta za dubine o kojima je govorio, ne može, a da ne ostane zatečen, potresen, ali i zadivljen njegovim iznesenim tezama. Posebnu pozornost mi je privukao Nietzscheov pogled na biljni svijet koji nudi neke drugačije horizonte i uvide koji su dugo vremena bili uzeti zdravo za gotovo. Što nam mogu reći naoko bespomoćne biljke o samo-izražavanju o -biti ja- u svijetu? “…climb and winds and finally gains some light and path of soil and thus creates for itself its share of joy on an inhospitable ground”. Iako su biljke podvrgnute svojoj okolini te ovise o blagonaklonosti prirode u pogledu sunca, vode, zemlje i hranjiva, također su i kreatori svoga života, iznosi Nietzsche. Njihova nijemost i tišina govore mnogo više nego što riječi mogu objasniti. Svojom ekstravagancijom, nametljivošću svojim bojama i oblicima postavljaju sebe u pozornost. Biljke nemaju vid, sluh i govor, a ipak ne poznaju granice u izražajnosti. Nijemost ne podrazumijeva nemogućnost toka misli, svijesti i uma. Baš poput biljaka, čovjek pušta svoje korijenje te unatoč ranjivosti i izloženosti hirovima svemira, možemo si stvarati momente radosti te upotrijebiti ono dano pretvarajući se pritom da smo gospodari vlastitog života.
Osim toga, samo vrtlarenje omogućuje ekspresiju bitka. Uzmimo za primjer engleske vrtove koji imitiraju slobodnu prirodu. Vrtlar vjeruje da je prilikom kreiranja prostora izrazio dio sebe no nije ništa više nego što je to isto i sama priroda učinila za sebe.
Nadalje, jasne linije savršenih, formalnih vrtova i njihove granice doseg su čiste uzvišene ljudske ljepote. Primjer za to su nam talijanski vrtovi, remek-djela umjetnosti i prirode koje karakterizira stroga geometrija i savršena simetrija.
Međutim, prilikom takvog oblikovanja tvrdi Nietzsche, nedostaje nečeg divljeg, iskonskog, dionizijskog, nepredvidljivog nečeg što bi isprovociralo i duboko uzdrmalo unutarnje biće. Oblikujući savršen vrt (život) čovjek guši sebe i svijet te ostaje uskraćen za iskustvo živog susreta sa Životom koji je moguć kroz ono nepredvidljivo i nesigurno. Čovječanstvo i priroda dotiču se, ali nikad se ne stapaju. Vrtlari su svjesni superiornosti prirode, ali unatoč tome nastavljaju kultivirati komad zemlje, a takva odluka čin je dirljive i još ljepše spoznaje o tome gdje se nalazi čovjek u odnosu na veličanstvenu prirodu. Koji god tip vrta vam se dopada bilo formalni ili neformalni, vrtovi su svakako izražaj ljepote čije oblikovanje iziskuje mnogo napora i neprestan rad.
Blog
Poveznica vlastitog rada i podneblja
